05.06.2011., nedjelja 
Penpal Klepetuša, ili kako je Sunčica obasjala Istok
Ovaj post je objavljen nize... linkam jer ne radi vrijeme objave, a sa Borutom smo postove htjeli objaviti zajedno.
http://juliere.blog.hr/2011/06/1629264662/penpal-klepetusa-ili-kako-je-suncica-obasjala-istok.html
|
11:23 -
Komentiraj (2) -
Print -
#
Penpal Klepetuša, ili kako je Sunčica obasjala Istok
Sjećate se vremena „Penpal“ prijatelja vi koji ste još uvijek koristili pisma kao sredstvo komunikacije?
Davno je to bilo u onom originalnom obliku, iako su penpal prijatelji evolvirali sa današnjom tehnologijom.
U prošlosti, jedini način na koji su penpal prijatelji mogli komunicirati je bilo slanje slova na papiru. Ideja je kao i danas bila druženje, ali i širenje horizonta znanja o kulturama s kojima se komunicira. Često je to bilo na drugom jeziku i s ljudima koji su se nalazili u drugim mjestima, državama pa čak i kontinentima. I druženje s dalekim prijateljima je bilo moguće samo putem pisama.
Funkcija poštara je bila opširnija, te smo često pismonoše dočekivali sa srećom i nikako tugom kao što je to danas slučaj.
Danas, većina se olovaka PAL programa oslanja na e-mail. Komunikacija je trenutačna i ne čekamo više tjednima pisma naših prijatelja s kojima se dopisujemo.
Blog je uveo neke nove zakone, te u početku kao neki vid dnevnika, proširio se na prijateljstva koja mogu trajati godinama.
Ova mala priča počinje tim jednim prijateljstvom koje je počelo prije rađanja djece koja su srž ove male priče.
Daleke 2004 saživio je moj blog. Tamo negdje u dijaspori, oslanjala sam se na blog kao na jedan vid komunikacije koja je bila usmjerena samo meni. Međutim s godinama pisanja (u početku intenzivno, pa sam zbog drugih obaveza pomalo i stala) dogodilo se ono što se u društvu inače događa. Dođemo do drugih blogova koji nas po sadržaju priča više privuku. Jedan od blogova koji mi je uvijek bio drag je Borutov blog.
Putem komentara i interakcije sa dragim mi blogerom i njegovom suprugom, podijelili smo životne priče koje su ostale na ovom „virtualnom papiru“. U ovih 7 godina druženja podijelili smo i uspone i padove, i putovanja i bolesti, fotografije i mnoštvo utisaka. Podijelili smo i rođenje dvoje krasne djece.
Jedne djevojčice, od milja Sunčice i malog Yotama par mjeseci starijeg.
Sada nas njihov rast zaokuplja više od događanja u svijetu, a uz tehnologiju i napredak možda nikada neće doživjeti ono veselje jednog pisma napisanog olovkom male ručice.
I tu počinje ova pričica.
U facebook razgovoru sa borutovom „boljom“ polovicom (hehehe) i razgledavajući fotografije moje kćerke i njenog unuka, vidjele smo da djeca imaju nekih sličnih „interesa“.
Od špageta, do lokalnih splitskih klubova, samo da navedem neke.
Spomenem tako i ja klepetušu koju sva splitska djeca moraju imati za blagdan Sv. Duje, te kažem da ćemo jednu poslati i Yotamu.
Prošlo je dana od tog kratkog komentara i dođe u Split Sv. Duje klepetušom i kuhačom, da ne kažem glavom i bradom.
U našem veselju gradskog slavlja ispričam Sunčici priču o jednom braci koji je njezin vršnjak, koji je daleko daleko preko mora i kojemu moramo poslati jedno malo iznenađenje. Mala nije shvaćala što je pošta, što su pisma i pošiljke, a još manje ulogu paketa u cijeloj priči.
Ali je s veseljem prihvatila mali zadatak i odlučila Yotamu izabrati Klepetušu.
Sebi je odabrala crvenu a Yotamu plavu.
A mama je svojim penpal prijateljima poslala kuhaču.
I tako ćemo ovu virtualnu stvarnost pretvoriti u nešto opipljivo. Preći će nam ovi mali predmeti iz ruke u ruku, te ćemo na taj način dotaknuti jedni druge na malo drugačiji način.
Sada nas čeka priprema i slanje pošiljke.
Pripremili smo i pisamce koje ćemo poslati Yotamu, da vidi djevojčicu koja mu je poslala paketić.
Ovdje to sve piše... ima i moja slika
Evo klepetuše
Ali gdje je štap? Mama je morala štap „otkinuti“ jer nikako nije mogao stati u paketić.
Mmmm nema štapa, a kako ćemo sad... mama, može li Yotam staviti kuhaču?
Idemo u poštu... tamo ćemo poslati paketić.
Sve smo pripremili.
Mama, hoćemo li staviti klepetušu u ovaj paket? može li stati?
Joj, nismo napisali pismo... mogu li nacrtati smajlića?
... i oči i usta ...i jezik... evo ga za Yotama
Teta poštarice, sve sam stavila unutra... mama je napisala adresu... mogu li sada poslati? Da, da kaze teta poštarica... daj zlato sve meni... (i teta poštarica je bila s nama strpljiva, srećom nije bilo gužve na pošiljkama pa smo sve i uslikali)
I nakon odrađenog posla zasladit ću se malo jagodicama iz bakinog vrta... bas je bilo lijepo i zabavno. sada čekamo da nam se Yotam javi.
Sretno paketiću!!!
I nakon desetak dana evo kod Boruta...
Yotam strpljivo ceka, iako ga grize znatizelja sta je u paketicu koji se krije iza papirica kojeg drzi u ruci.
Paketic prelazi posljednji dio svoga putovanja
i Yotam zuri kuci kako bi konacno saznao sto mu je Suncica poslala.
Ali svakom strpljenju dodje kraj i:
"Hocu otvoriti ovdje!"
"Ma barem sjedni na klupicu!"
"Ovo je za baku,"
"a ovo za mene!"
"Jupi, klepetusa i pismo od Suncice!!!"
"Hvala ti Suncice i evo pusa, barem ovako, dok nam ne dodjes u posjetu!"
Poljubac salje i Suncica!!!!
|
09:03 -
Komentiraj (24) -
Print -
#
18.04.2011., ponedjeljak
Kakastrofa
Nakon "Sijamskih blizanaca" i zarazne "Kemije" i radionice obitelji Huljić izašao je još jedan slobodno možemo reći hit. "Još se ne bi udala" naziv je nove pjesme koju pjeva jedna od najproslavljenijih grupa u Hrvatskoj, grupa Magazin.
Ovo je bio uvod jednog članka koji se pojavio na internetu zadnjih tjedana.
Ne marim za raspjevane djevojčice i ne slušam konkretno Magazin (od vremena slavne Ljiljane), ali sve češće iz raznih uglova naših ulica, iz ambijenata kafića, tv ili radia prostiru se milozvučni uzdaci, kreštanja ilivam pjevanja naših lokalnih (i inih) glazbenika.
Melos je uvijek isti. Sviraju se ta 4 akorda u faktorijelnom izračunu, ubaci se koja nota više manje da opet ne bi došlo do plagijata i lupa uvijek taj isti bas.
Sada, umjetnost bi bila na to nalijepiti riječi, da uđe u uho što široj publici, da pogrebe samo onaj mali dio moždanih stanica za glazbu bez da prodre dublje. Božetesačuvaj da se netko potrudi napisati pjesmu koja će biti evergreen, ili pak kompoziciju koju će generacije pjevati i naučiti nešto ili pak iz koje će izvući neku poruku.
Uhvatila se ja eto Magazina, jer mi je dijete taman takvog uzrasta da joj se možda može nametnuti takva nazovimo je pjesma (iako preferira kad si sretan i slične pjesmuljke, ili pak Simona & Garfunkela uz koje se uspavljivala kada je bila beba), pa da vidim eto može li se kakva poruka/pouka iz najnovijeg „hita“ izvući za tu djecu koju moram zabavljati na dječjim rođendanima.
Je Je, Ga Ga, Ga Ga, Ga Ga
Je, je ga, ga su prvi zvukovi koje ispuštaju male bebe pri pokušaju bilo kakve komunikacije. Češći je slog „GE“ sa kratkim e.
Komentar da je pjesma za mlađu publiku stoji kada se pogleda samo uvod u pjesmu. Pobuđuje osjećaj nade.
Pri izgovaranju ovih slogova, mala djeca ne otvaraju usta kao izgladnjeli vuci (ono što se inače događa kada su gladna), ali se dobro vizualno ne mora niti predočiti dijametar otvora usne šupljine pjevačice.
No, krenimo dalje.
Jer sve je preskupo
U gradu dosadno
Stanjem se ne slažem
Samu sebe predlažem
Da ti budem ja
Noćas džepna Venera
Iza leđa im, mi zamišljamo
Da svašta radimo
Naglašavati mlađoj publici da je sve preskupo može imati edukativnih elemenata kada to proizlazi iz pokušaja roditelja da uče djecu ne kupovati nepotrebne stvari. Sve je preskupo s obzirom da plaće kasne, ako uopće i dođu, te je standard pao na niske grane.
Da djeco, sve je preskupo, ali ne brinite se osnovno ćemo vam osigurati.
Zbog skupoće i pomankanja sredstava za urnebesne zabave u gradu bude dosadno. Pogotovo u neke noćne ure kada svijet spava, jer ako srećom ima kakav posao mora rano ustati da osigura barem ikakvu crkavicu.
Ne slažemo se stanjem, da, istina... ali evo ovdje jednog vrlo konstruktivnog prijedloga naše nam slatkice mlađoj, mislim prvenstveno ženskoj publici.
"predlažem ti sebe pa ti mene okreni kao Veneru... onako iza leđa da nas ne vide“
Po mitologiji Venera je bila udata za Vulkana, ali ga je stalno varala s Marsom, njegovim bratom.
Da, božica je ljepote, ljubavi i braka.
Ali tu je poanta... još ne bi udala... al okreni me onako iza leđa... ne bih išla dalje po ovom pitanju, jer će mi cenzurirati post.
Nadam se da će ipak refren nešto reći.
REF.
Sve dok ljubim Ga, Ga
A ti ljubiš Je, Je
A ja ljubim Ga, Ga
A ti ljubiš Je, Je
Prilika po prilika, kava, tulum, subota
Još se ne bi udala
Malo s tobom, malo s njim, volim kada noćarim
Jer sam ja, mali ženski bekrija
Mali ženski bekrija
Još se ne bi udala
Bila bih ti najbolja, pričekaj dok ljubim Ga, Ga
A ti ljubiš Je, Je,
A ja ljubim Ga, Ga
Nakon ponavljanja zvukova je,je,je, ga,ga,ga...primijetimo jednu veeliku grešku u naslovu pjesme. BI, kako inače mi u Dalmaciji kažemo i griješimo (često) zamjenjuje onaj BIH.
JA BIH ... JA NE BIH ... ONI BI
Možda je ipak pjesma dubokoumnija, te je autor želio potaknuti na razmišljanje mlađu publiku i ukazati na (ne)namjernu pogrešku.
Možda je želio reći „oni ne bi da se ti udaš“... jer mala je davala i imala dok se nije udala.
Na tome se i temelji moderno viđenje ženske vrijednosti. Daj mala imat ćeš... daj mala onima koji imaju imat ćeš i ti... jer kao što pjesma i kaže „Malo s tobom, malo s njim, volim kada noćarim...“
Pitam se što bi čarobnjak Dino rekao na to? Možda ispravno, gramatički (ja bih) i onako racionalno muški: Ja bih preživio; To što me varaš ti; Al' tog kretena; Neću ti oprostiti
Međutim mlada dama odgovara da je ona mali ženski bekrija (??!!). Riječ „bekrija“ nitko u Dalmaciji ne koristi, ali trebala se pronaći rima, zar ne?
Bilo bi bolje da je rekla „pijandura“ ili „ispičutura“, toliko pijana da se do jutra doma ne bi vratila tra, la, la, la, la, je, je...
Evo vidite kako li je lako napraviti rimu, ali naravno djeci ne možete servirati riječi tipa pijandura za tako malo, plavo, slatko stvorenjce (mislim na pjevačicu), bolje ubaciti neku čije značenje je nepoznato ciljanoj publici.
Pričam sa njom, ti s njim
Neoduglovačim
Ženski razgovor, mali muški prigovor
Ali meni je dosta priče dosadne
Iza leđa im mi zamišljamo, da svašta radimo
Ovdje smo već shvatili da svak sa svojim(om) priča, pa da neodugovlačimo više ove dosadne priče... eh, eto u pjesmi su priznali da su više i dosadni , ajde tko prizna pola mu se prašta.... a drugu polovici ostavimo ovoj maloj džepnoj pjevačici, iako joj ni iza leđa ne mogu zamisliti što to može uraditi a da u pjesmi ostane nedorečeno.
Svakako kada se čuje dijete vrtićkog uzrasta da pjeva "još se ne bi udala..." to jednostavno zvuči kao "još se nebudala".
Jednom riječju KAKA-STROFA!
|
14:00 -
Komentiraj (34) -
Print -
#
|
|
